Krenimo redom. U noći s 11. na 12. juli Generalštab VRS-a, koji je odlučio da više od osam hiljada zarobljenika treba likvidirati, zadužio je pukovnika Ljubišu Bearu za hitno planiranje i provođenje masovnog ubijanja. Bearin zadatak je bio da smisli odovore na tehnička pitanja:
Kako ubiti nekoliko hiljada ljudi u dva-tri ili četiri dana na vrlo suženom prostoru, a da ostane što manje tragova, dokaza i glasova, i što manje ljudi povezanih krvavom tajnom?
Najprije je bilo potrebno odrediti lokacije adekvatne za likvidiranje. S obzirom da na konspirativni
imperativ, Beara je morao naći lokacije udaljene od naseljenih mjesta. S druge strane, morao je „pomiriti praktičnu želju da se mrtva tijela ne premještaju daleko od mjesta pogubljenja i nakanu da se, što je moguće više, prikriju ili uklone dokazi o zločinu“.
Prvobitni Bearin plan je bio da zarobljenike pogubi u bratunačkoj Ciglani, gdje bi tragovi zločina bili prikriveni uz pomoć tamošnjih peći, a po metodu Holokausta. Plan je obustavio civilni, politički rukovodilac Bratunačke opštine Miroslav Deronjić. „Ubijajte u Milićima,
Zvorniku, Bijeljini, bilo gdje – govorio je Deronjić – ali u Bratuncu nećete!“
On je bio „politički dorastao dotle da razumije da će uskoro naići vrijeme kad bi netko mogao početi postavljati neugodna pitanja konkretnim osobama, lišenim zaštite kolektiviteta u čije su ime
predvodili ubijanje i progon“. Zato je potegao veze koje je imao sa Karadžićem, i prisilio Bearu da traži novo mjesto zločina, nakon što je u krugu poljoprivrednog dobra Kravica, bez Deronjićevog znanja, pod pokroviteljstvom pukovnika Beare već bilo likvidirano više od hiljadu
zarobljenika (13. juli).
Pogubljenje više od hiljadu zatočenika, piše Đikić nije moglo biti posljedica afekta i bijesa. „Trajalo je dovoljno dugo, i da se htjelo, moglo se zaustaviti prije nego što budu mrtvi svi zarobljenici.“
Sve do problema s Deronjićem, Bearu je
„najviše brinulo kako izabrati dovoljnu količinu pouzdanih ubojica, onih koji neće mnogo pitati i pričati, i kako ih u tajnosti dovesti da u dan-dva-tri usmrte nekoliko hiljada ljudi“. Organizacija transporta (osiguranje dovoljnog broja autobusa, kamiona i benzina) je, recimo,
bila izuzetno složeno tehničko pitanje, ali u poređenju sa navedenim – lakše rješivo.
Improvizirani genocidni mehanizam
Nakon što je na području opštine Zvornik, bez protivljenja lokalnih vlasti, našao mjesta za egzekuciju (Orahovac, Petkovci, Ročević, Pilica…), Beara je,
komunicirajući telefonom sa različitim komandatima VRS-a, skupljao pouzdane ubice.
Njegov prvi pomoćnik Drago Nikolić, je uspio nagovoriti pripadnike 4. bataljona Zvorničke brigade da učestvuju u ubijanju, na ranije opisan način. Također, Beara je uporno insistirao od komande
Drinskog korpusa, da mu se dodijeli zloglasni Interventni vod Višegradske brigade Vojske RS-a, koji su sačinjavale „pouzdane ubice“, a koje su pod komandom Milana Lukića i Bobana Inđića već bile počinile niz zastrašujućih zločina nad civilima. Interventni vod je krenuo, ali je
zbog problema sa prevozom (kvar na autobusu) kasnio, što je Bearu dovelo u probleme. Uspio je, nakon toga, isposlovati da mu se dodijeli desetak pripadnika 10. diverzantskog odreda, a ponajviše zahvaljući osobnom angažmanu majora Dragomira Pećanca, prvog ađutanta generala Mladića
U neposrednom ubijanju više od osam hiljada zarobljenika, sudjelovalo je, kako kaže Đikić, „najmanje stotinjak vojnika, policajaca, pa i civila, a možda se može govoriti i o više stotina ubojica“. Taj radikalni nesrazmjer između broja ubijenih i broja ubica – više od osam hiljada
spram stotinjak ili više stotina – sugeriše psihopatološko značenje Bearinog pojma o pouzdanim izvršiocima zadatka.
Naime, ako je bilo dovoljno stotinjak ubica, onda je svaki od njih, u prosjeku, i to u roku od nekoliko sati morao ubiti oko 80 civila; ako ih je bilo nekoliko
stotina, recimo 800, onda je svaki od njih za nekoliko sati morao ubiti, je li, najmanje po deset ljudi. Beara je znao da većina vojnika, policajaca i civila, Srba, koje je mogao imati pod svojom komandom, nije sačinjena od pojedinaca, poput pripadnika Višegradskog interventnog
voda ili 10. diverzantskog (npr. Milan Lukić ili Franc Kos), koji su, budući oslobođeni od mentalnih barijera, ubiti desetke ili stotinjak civila u roku od nekoliko sati.
(Uzgred, ovo saznanje isključuje i teze prisutne u jednom dijelu bošnjačkog post-genocidnog nacionalizma,
a po kojima je uzrok genocida u navodnoj genocidnoj prirodi svog arhi-neprijatelja Srbina, odnosno u njegovoj neizlječivoj želji i mentalnoj spremnosti da ubija, gdje se ujedno implicira i da bi svaki Srbin, ili makar srpski vojnik bio u stanju strijeljati civila, odnosno
strijeljati stotinjak civila u nekoliko sati.)
Vođen navedenim smjerom psihološkog rezona, Beara je i svim snagama insistirao da mu se dodijele jedinice koje je tražio; inače bi (dovoljno brzo) provođenje zadatka bilo onemogućeno.
Indikativan je u tom smislu,
(presretnuti i snimljeni) telefonski razgovor sa generalom Radislavom Krstićem. Beara tad traži od Krstića pouzdane ubice, a Krstić oklijeva znajući da telefonska linija nije zaštićena. „Razumijem, ali razumi i ti mene. Da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali“, Beara
je ostao hladnokrvan, ni traga empatije spram Krstićeve uznemirenosti. „Jebi ga, sad ću ja za to biti kriv“, bio je rezigniran Krstić. „Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3500 paketa (sic!) koje moram da razdijelim, a nemam rješenja“, pukovniku je bilo
važno jedino to da mu Krstić dodijeli ljude za nastavak ubijanja, nije imao strpljenja ni vremena za hrabrenje malodušnog generala. „Jebi ga, vidiću šta mogu“, završio je general Krstić, koji je kasnije u presudi ICTY-a, kojom je osuđen za pomaganje u vršenju genocida, mogao
čitati ono što je već znao kada je govorio: „Jebiga sad ću ja za to biti kriv.“
Bearin genocidni mehanizam za „razdjeljivanje paketa“ bio je, kako kaže Đikić, improvizacija. On nije imao svoje jedinice, već je preuzimao ljudstvo iz čitavog niza tuđih jedinica. Komandanti svih tih
jedinica mogli su mu davati i davali su mu ljudstvo, na korištenje, samo uz znanje da je dobio mandat od Generalštaba: jer ko je on inače da mu se komandanti, pa čak i generali, povinuju i da mu dodijele vojnike, dok im isti ti vojnici trebaju za dejstva na frontu. Činjenica da
je genocid izveo Bearin mozaik sklopljen od raznih jedinica isključuje mogućnost da je riječ o ekscesu dijelova Vojske RS-a koji su postupali neovisno o komandama nadređenih.
@threadreaderapp, unroll please!
@UnrollThread
https://sic.ba/esej/haris-imamovic-genocid-s-ljudskim-licem/